ZDRAVO PRIJATELJI,

       Poštovana djeco, djaci "Zmaj - Lojzine škole crtanja" davne 1955. do 1992. godine - Prve osnovne "carske"škole iz 1881.,godine u kojoj rodio se Pikaso.

       Kazem: čas je počeo. Pozdrav na lijevo, svjetlosti, rukama u igri. Otvorite blok uvijek bijele neizvijesnosti....

       Najljepše je izabrati čistu radost,red u mislima - idejama,pa će kao na papiru,i u životu,ako radimo,doći sklad i živahni mir,cilj stvaralačke mašte - bitke kruha i duha.

       ...A,kad djeca kažu da nešto postoji,to doista i postoji.

       KAD DJECA KAŽU

       Recimo prvo - VRBASANJE..Ništa se ne može zaboraviti.

       I,drugo,STASANJE - nikada nećemo biti mladji kao ovoga časa.Pa krenimo u staru šetnju sa linijom tražeći boljeg sebe voljenog...

       Jer valja znati,naša "Banova Luka"je crta posred naseg srca izvornih Banjalučana.

       DJECA NA RASKRŠĆU

       Vrbas nikad ne teče isti. Mi volimo uzvodno. Svi djeci kažu "ponavljaj gradivo", samo na "likovnom" Lojzo ni nalik  -  ponavljanje je dosadno,

       I suvišno,jer svako dijete je središte i početak svijeta, niko ne može zabraniti izvoru izvirati.

       Zaigrani,našli smo sunce u bočici tuša.

       KAO VRBAS  od brda do brda trčali smo, letili niz Hiseta, kroz mirisne hladovine aleja.

      Dječurlija je kao Enisina "Medovina"(ciklus pjesama iz "Pramčioka"). Maštom, crtežima, uz dječije radove,jedine autentične proizvode Banje Luke išla je i pjesma,trčale su noge na Hiseta okolo svijeta. A,nešto se valjalo iza brda dok je ljubav ljubakala iza starih lipa i novih smrtovnica. Zivot svoje,a crni i zeleni prozori su strašili ljubav.

      Najveće bogatstvo, slava zelenoga grada, bila su djeca.I raširene ruke djeteta.

      SLOBODA IZBORA

      Mi djeca od viška slobode i radosti života, nismo pravili dosadu kao neki odrasli, zvanični, pali u nesvijest u fotelju vlasti, u obilje ambicija.

      Naše kreativno pero, i klipa, i raskoš kista, bilo je obilje probudjene škole likovnosti mašte,kao bašte. Iza taraba, iza školskog zvona, bujale su biljke umjetnosti sve i jednog djeteta.

      Svi su bili svoji, neponovljivi. Ljudi.

       KUMOVI

       Škola je imala tri kuma,Zmaj - Jovu, doktora i pjesnika,Tina Ujevića,najvećeg pjesnika - kristalnu kocku vedrine, poklon visokim jablanima u školi i okolo škole.I daidžu,ujaka, Maka Dizdara: sve u svemu ,kad se "smijah,tad i bijah" rekao bi "kameni spavač" slovom o smijehu na baštini, na plemenitoj.

       Bile su to bogato nasmijane generacije razvedrane zaigrane djece.

       Imali smo jednu pravu praiskonsku igračku - Vrbas. Svi mo imali veliko bogatstvo,spomenike kulture, pogled ljepote u nas Vrbaslije.

      I NAJUŽI, NAJDUŽI GRAD

      Bulukatil, Bulukabur, Bulububreg na dijalizi na Vrbasu - oduvijek Šeher pjesme, "ne pjevaj kroz Banju Luku".

      Pejzaž,da se rahat napatimo. Jer vjetrovi niz Vrbas, sjeverci uz Vrbas, izadje sunce gdje se brda slegla od Vrbanje pa se proš eta jelisejskim poljima od Medenog polja do hotel"Bosne", te kapije sunca. Tijesno prestaje ispod Karlove kafane pod mostom iz 1614god. ..., na jedan luk, te ti se dočepa ravanluka do Beča.

      Banova Luka!

      Zgodno je saznati da B.L. - X je bila u drzavi Kulina Bana s kraja XII soljeća. Pa, eto, neka su luke banove.

      Kažemo rimske banje, ilidže, ljekovite sumporne vode; sumporno je iz pakla, iz utrobe zemlje, ljekovite ko malo koja u Bosni, za sve posliće i muke. Pakao dolje stigne u pakao gore. Medju nas. Izviru vode. Na kratkom putu do Vrbasa ostave talog sitar sedre od koje su gradja Ferhadiji i svemu sto graditelj je stvorio za vječnost ugodne mjere ljepote. Od Jama dzamije i musale, do ljupkih nadvrataka. Od svega još je jedan  nad vratima "Svrakine kuce".(sada,2007.ni njega nema.op.E.O.Curic)

      Najlakše je suncu bilo ući u grad. I putniku dobre volje.

      Najveće bogatstvo bila su srčana djeca - te raširene ruke - zagrljeni svjetovi otkrića. Govorilo se svim likovnim jezicima gitare, pjesme, legendi.

      Lijepo - se kaže "fajn, pa lipo",otuda ime Banjalucanima "fajnovci".

      Uvijek je bilo lako sjesti na voz u sred grada, uteci u Bec trošit dukate,otići kroz širom otvorena vrata. Nase sećije bile su "krilate sećije". I djeca jašući pritku, začarani  jahači. Na tepsijama niz brdo. Na korzu korzaši.

      Učenici "Zmajeve škole" osam puta su na izložbama Europe i okolice dobili zlatne medalje za široku gestu crtežom majstora.

      Baš kao naši svjetske rukometaše,i crtači nadigraše. Poslije svih godina pohvališe nas tragovi velikog sna i djela - sjećanje na naše duše istinite djetinjstva

      ČUDESA

      Ovaj internet je naša  ostvarena nepostojeća sloboda.

      Pišem u Kanadi kod unuke u Winnipegu, krajem 2004.godine. Čudesa. Evo mi srce kuca15.000 km. daleko od mene.

      Pitate kako sam. Fala, dobro sam. Živ, srce mi zanovijeta daleko od mene, uz mene sve u meni.

      Volim misliti Bosnu, odavde, kao zemlju izlazećeg sunca!

      Mi rukom sunce, ko jabuku. Stojećkom naš bosanski duh.

      Kaže mi Tina pred zemljopisnom kartom: "Vaša Bosna je mrva."

      -  Da, krušna mrva! Ako ti ispadne na tlo, sagni se, podigni je i poljubi - digni je visoko kao Svetu knjigu...

      RAZLIČITO I DRUGAČIJE

      Grad Winnipeg voli ljude, djecu iznad svega.

      Ovo mnoštvo razlicitog ljudskog drugačijeg toliko podsjeća na davnu Bosnu paralelnih svjetova, različitog cvijeća na ramenima - po pravima pravine i prvine, od povelje Kulina Bana (1198.)...

Do boljih dana.

       A, kako ne znamo odgovor kuda ide ovaj svijet,stali smo pred školu "Athlone" ,naše unuke, pa se nagledali bijele, crvene, crne i žute djece ispod javorovog lista...

      Kad me ružne i tužne '94.godine upitaše kojoj naciji pripadam rekoh:

      - Najvećoj, a to su Djeca!

                          Vaš Lojzo, Decembra 2004.god.,  Winnipeg

Lojzo nastavnik

 Ne samo da sam bila njegov djak, bili smo i prve komsije u davnim 1960 i nekim. Stanovao je iza Crne kuce u jednoj staroj kuci preko puta moje u Ulici Ive Mazara. U blizini i osnovna skola, Zmaj Jova Jovanovic, stara austrougarska zgrada kod nekadasnje „Cistoce“,

 Bio mi je najdrazi nastavnik.

 Uzivali smo na njegovim casovima. Uvijek nove teme, nove price kojima je u nama izazivao nove vizije kao podlogu za zadati crtez. Zivo se sjecam crteza Dedala I Ikara koji su poletjeli sa minareta nase Ferhadije, moja slika je cak zavrsila I na nekakvoj izlozbi, pa slike stare nene, nane, majke, bake, hame, babe i kako se sve nisu nazivale bake u nasoj Bosni. Ispricao nam je tako pricu o neni koja lezi na seciji pokrivena silnim dekama, oko nje stari bosanski jastuci izvezeni raznim mustrama u raznolikim bojama, heklarijama i kojecim jos kako je to bilo uobicajeno u onim starim bosanksim kucama. Boze kakvih je sve radova bilo. Cini mi se kao da sada gledam sve te slike naslikane rukama petnaestogodisnjaka. Upravo uzrast pogodan za snove i beskrajna mastanja.

 I ne samo slikar. Lojzo je bio pravi pedagog, znao nam je prici, znao osjetiti raspolozenje, znao zadati pravu temu. A da bi mu to uspjelo, donosio je u razred uvijek stotine crteza, knjiga i kojekakvih inspirativnih radova, te u razred, zbog tezine svega sto je imao sa sobom, ulazio u polunakrivljenom polozaju na jednu stranu. Sve te silne crteze nosio kuci, pa opet od kuce u skolu, pa kuci, gledala sam ga svaki dan s prozora mog stana i cini mi se nikad ga u to vrijeme nisam vidjela da hoda uspravno, onako masuci rukama.

 Bio je i veliki zabavljac. Poslije svih onih cesto dosadnih casova fizike, matematike, istorije, biologije, dolazio je sa raznim salama, nasmijao nas od srca i onda u takvoj veseloj atmosferi smo zapocinjali crtati.

 Bio je samo jedan Lojzo.

 Jasna Krkbešević-Prpić